Dubrava kasnih 40-ih je još uvijek samo zagrebacka prigradska cetvrt prašnih ulica i dronjavih kuceraka, više nalik na selo nego na grad. Poslijeratno je doba, stanovništvo iznureno ratom i gladu migrira u gradove u potrazi za boljim životnim uvjetima, pa tako i u Zagreb koji se puni novim stanovnicima koji su došli da bi ostali. Život u gradu buja; gradi se, planira, proizvodi, rada se, ali se i umire. Centralno gradsko groblje Mirogoj je skoro popunjeno i gradske vlasti moraju brzo pronaci lokaciju za novo groblje i 1949. godine izbor pada na Miroševac u Dubravi, brežuljkasti okrajak smješten izmedu Granešinskih Novaka i Grada mladih (tada Pionirskog grada). U velikoj žurbi 1950. godine se zapocinje sa gradnjom, koja je šepavo napreduje zbog notornog pomanjkanja novca, da bi ipak krajem 1952. godine pocele prve sahrane na novom, još ni približno dovršenom groblju.
U srijedu, 12. studenog 1952.poslije podne, održan je prvi sprovod. Sahranjena je cetrdesetdvogodišnja Gizela Drašic , kci Getrude i Stjepana Fressla, rodena 2. listopada 1910. u okolici Kranja u Sloveniji, a umrla 11. studenog 1952. u Zagrebu, ostavivši supruga Janka, mesara sa Trešnjevke. Gradska groblja su o svom trošku organizirala ceremoniju s glazbom i kasnije dala podici i kompletan nadgrobni spomenik, jedan od prvih na miroševackom groblju (Polje 204. I razred, grob broj 1).
Groblje je tada sve samo ne reprezentativno: blatnjavim ulicama javni prijevoz prometuje samo za vrijeme sprovoda, da bi kasnije na neko vrijeme bio i ukinut, groblje nema ni ograde niti portala, mrtvacnica je tek napola sagradeni betonski skelet, okolni je teren raskcen i pust, a staze oko grobnih polja ponegdje su posute samo crvenim lešom i šljakom. Nije ni cudo što Zagrepcani nerado pokapaju svoje pokojnike na novo groblje, ustvari izbjegavaju ga koliko si to mogu priuštiti, te se groblje još dobrih trideset godina smatra drugorazrednim i sirotinjskim pocivalištem raznih dojdeka i kuferaša. No kako to vec obicno i bude, uz obode groblja privucena njegovom gravitacijom, imuna na njegovu i svoju trenutnu bijedu, puna nade, nova populacija pocinje graditi život kraj preminulih.
Medu pridošlicama nalaze se i klesarski majstori koji osnvaju prve obrte za obradu kamena. Na pocetku u skromnije uredenim radionicama s priucenim radnicima režu tada teško dostupni granit i mramor, fabriciraju elemente za nadgrobne spomenike, urezuju slova dlijetima, betoniraju i bruse. Razvijaju se zajedno s grobljem od kojeg žive oplemenjujuci ga svojim radovima temeljenih na znanju i upornosti . Obraduju kamen i klešu tradiciju.
Danas, Dubrava u trecem desetljecu 21. stoljeca je skoro i najnaseljenija gradska cetvrt, sa grobljem koje više nije stigmatizirano , vec je moderno uredeno pocivalište naših pokojnika etablirano u duh zagrebacke svakodnevice. Groblje Miroševac je doseglo svoj vrhunac u širenju, te se sada prostire na oko 42 ha, sa više od 40.000 nadgrobnih spomenika (ukljucujuci kasete za urne i grobnice).
Dakako, za krajnji i buduci izgled Miroševca zaslužni smo i mi, klesari, kamenoresci, koji godinama živimo u simbiozi s našim grobljem, kao i svi koji su narucili ili ce potražiti naše usluge kako bi obilježili i uljepšali grobove svojih mrtvih, a time i našeg groblja.